Repertoar

Šila Stivenson: Sećanje vode

režija: Ivan Leo Lemo
prevod: Olivera Đorđević
scenograf: Ivana Desančić
kostimograf: Dragica Laušević
kompozitor: Zvonimir Dusper

Uloge:

Meri: Sanja Moravčić
Vi/Tereza: Suzana Vuković
Ketrin: Jelena Mihajlović
Majk: Vladimir Grbić
Frenk: Branko Lukač

 

 Šila Stivenson

 Šila Stivenson je želela da postane pisac još kao devojčica od šest godina. Međutim, tu svoju želju nije shvatala isuviše ozbiljno, sve dok se nije našla na Univerzitetu u Mančesteru, na dramskom odseku. Na sceni je debitovala u dvadeset prvoj godini, ali prošlo je još osam godina pre nego što je ostvarila svoj san iz detinjstva, napisavši svoj prvi komad – “Sećanje vode”, 1996. Komad je izveden u pozorištu Hempsted u Londonu, a do 1999. godine je stigao i do čuvenog Vest Enda, da bi 2000. dobio prestižnu nagradu “Lorens Olivije” za najbolju komediju. Od tada se izvodi u čitavom svetu. Naredni komadi Šile Stivenson su takođe ovenčani brojnim nagradama, a 2002. je objavljena i prva zbirka njenih drama. “Sećanje vode” je donekle i autobiografski komad, jer sama autorka ima četiri sestre, a dramu je napisala posle smrti svoje majke.

 

 

Ivan Leo Lemo

 Pozorišni  je reditelj koji je u poslednjih petnaest godina radio u skoro svim hrvatskim teatrima, kao  i u pozorištima u Nemačkoj i Makedoniji. Režirao je predstave za decu, opere, operete, dramske klasike, savremene drame, ali i predstave po tekstovima koje je sam napisao. Sa nekima od svojih režija uspešno je gostovao na pozorišnim festivalima na skoro svim kontinentima. Nakon predstave „Tramvaj zvani želja“, ovo mu je druga režija u subotičkom Narodnom pozorištu. Živi u Zagrebu. Inspiraciju pronalazi u Vedama.

www.ivanleolemo.com

 

 

 

reč, dve reditelja Leme

 Sjećanja

 Sjećanja su misli, a misli su dio našeg suptilnog materijalnog bića koji zovemo um, a um je nešto što moramo naučiti kontrolirati. Za taj proces nam služi inteligencija. Ono što ometa kontrolu uma su želje, emocije i kompleksni odnosi s onima koje „volimo“.

Ova predstava ponizno služi tim nastojanjima ljudskih bića da se redefiniraju odnosi sa samim sobom, svojim roditeljima te vlastitom sviješću u cilju zdravlja, mira i sreće.

Sjećanja nisu u ljudskoj glavi. Nema centra za pamćenje. Naša sjećanja su fotonske holografske slike koje se emitiraju iz „naše glave“ i ispunjavaju prostore oko nas međusobno interferirajući. Zato i postoji kolektivno sjećanje koje zovemo arhetipsko znanje. Za one koji žele znati više o memoriji kao holografskoj činjenici preporučam knjigu Michaela Talbota „The Holographic Universe“.

Razna su sjećanja. Krhka su sjećanja. Varljiva su sjećanja. Ponekad su sjećanja tek rasuti arhipelag u moru zaborava. Nema ničeg subjektivnijeg u našem identitetu od sjećanja. Sjećamo se nekakve stvarnosti, a ni ne znamo što je stvarnost. Mislimo da je stvarnost ovo malo šarenog i bučnog svijeta kojeg percipiramo našim ograničenim osjetilima; njuhom, sluhom, vidom, opipom i okusom. Onda ta  „sjećanja“ provučemo kroz jezik, onda ih filtriramo kroz naš lažni ego, onda ih upletemo u naše vulkanske emocije, a onda o njima logoreično i nestrpljivo razgovaramo ne bismo li dokazali da su baš naše verzije „zapamćenog“ istinite. Sve to radimo ne bismo li što manje bili prisutni u sadašnjosti. Gladamo unazad, gledamo unaprijed, umjesto pogleda prepuštenosti u sadašnji trenutak.

Pokušajmo duhovnom snagom poniznosti i zahvalnosti biti podjednako udaljeni i od takozvanih lijepih sjećanja i od takozvanih ružnih sjećanja. Pokušajmo smiriti naše emocije kojima prepričavamo neka druga, sada nepostojeća, vremena. Pokušajmo ne brinuti. Brige su zlouporaba mašte. Pokušajmo vjerovati u ono znanje koje prepoznajemo intuicijom. Intuicija je duhovni savjetnih iz dubine našeg srca. Intuicija je stvarnost.

 

Voda

 

Voda nije nešto tek tako. Kao što je rekla jedna posebna djevojčica, možda bi se ovaj planet trebao zvati Voda, a ne Zemlja, s obzirom na važnost i količinu tog čarobnog elementa. Naše je tijelo na početku života, kada smo fetus, 99 % voda, kada se rodimo, imamo 90 % vode u tijelu, u odrasloj dobi taj se postotak smanjuje na 70 %, a umremo li u dubokoj starosti tijelo će nam sadržavati 50 % vode. Sa stajališta fizike, ljudska bića su voda. Voda kruži. Kroz materiju. Kroz prirodu. Kao i duša. Kroz tijela. Kroz živote.

Za one koji žele znati više u metafizici vode preporučam knjigu Masaru Emota „Poruke skrivene u vodi“. Radi se o nastavku njegove knjige „Poruke vode“ iz 1999. godine. Fotografirajući zamrznute kristale vode, Masaru Emoto je otkrio da u izgledu kristala dolazi do premjena ako im se „pokažu“ različiti pojmovi ili ih se izloži utjecaju glazbe. Pojmovi „ljubavi“ i „zahvalnosti“ stvarali su prelijepe heksagonalne kristale. Dakle, voda čita vibracije pojedinih pojmova. Riječ nije samo riječ. Bogu hvala.

A za one koji žele znati još više o vodi preporučam da odu u Indiju i okupaju se u Gangesu ili, kako je zovu Indijci, majci Gangi.

 

Mamama

 

Možda smo ovakvi, možda smo onakvi, dobro da smo ikakvi, s obzirom na sve i svašta, ali bilo kako bilo, svi smo mi djeca naših majki. Nosimo pečat na trbuhu kao podsjetnik na dan kada su nam škarama prerezali pupčanu vrpcu i kada je završilo naše navodno nesvjesno lebdenje u plodnoj vodi majčine placente. Na kvaliteti tog organskog odnosa majke i dijeteta temeljit će se litre naših protočnih stavova u rijeci života. Majka je naša prva učiteljica. Ali kakvo to znanje majke refleksno prenose na djecu?

Molim majke da ne padaju pod utjecaj dominantne hipnotičke spektakularne konzumerističke kulture natjecanja i uspoređivanja. Ako majke slijede sliku majčinstva danu kroz paklene koridore masovnih medija, stvorit će otuđenu obitelj punu tajni i tabua. Majke moraju biti kraljice zdravog razuma i intuicije, a očevi moraju biti trijezni zaštitnici.

Kažu Vede (indijski drevni spisi sa uputama za život, u svakom pogledu) da su majke odgovorne za karmu djeteta do sedme godine, zapravo da preuzimaju na sebe djetetovu karmu, a nakon toga kreće važan proces odvajanja.

Vede također uče i da svaki čovjek ima sedam majki, dakle, biološka majka, žena duhovnog učitelja, žena vladara, žena brahmane, majka dojiteljica, majka krava koja nas hrani mliječnim namirnicama i  majka Zemlja.

Mi djeca, moramo ih poštovati ako želimo duhovno napredovati.

Majke se ne podrazumjevaju, majke se zaslužuju.

Djeca se ne posjeduju, djeca se bezuvjetno služe i duhovno usmjeravaju.

Od djece se ne očekuje.

Tamo gdje strah počinje, ljubav staje.

 

Pričica za kraj

 

Pobunile se rijeke i doviknule moru: Zašto nas koje smo slatke i pitke činiš slanima i nepitkima? A more uspjeni na to i reče: Nemojte se ulijevati u mene pa nećete postajati takve!“

 

 

 

 

Nema videa za ovu predstavu

jun 2017
Č
1
P
2
S
3
N
4
P
5
U
6
S
7
Č
8
P
9
S
10
N
11
P
12
U
13
S
14
Č
15
P
16
S
17
N
18
P
19
U
20
S
21
Č
22
P
23
S
24
N
25
P
26
U
27
S
28
Č
29
P
30